Kako ste se i kada susreli s gimnastikom?

Ja sam bio prilično hiperaktivno dijete tako da je sve počelo skakanjem. Po trampolinu s drugom djecom, a i po kaučima u kući čime moja mama nije bila oduševljena. Kad sam iz škole donio kući letak s pozivom za uključenje u gimnastički klub, odmah je potpisala samo da joj prestanem uništavati namještaj. To su bili moji početci. Mami sam kasnije od prve plaće kupio novi kauč.

Koliko Vam je teško bilo uskladiti školu i sportske obaveze?

Pa, imali su učitelji i profesori dosta obzira prema meni jer sam od sedme godine jako puno trenirao. Zbog natjecanja i priprema godinu i pol nisam išao u srednju školu nego sam se dogovarao što iz kojeg predmeta moram naučiti pa sam polagao ispite. U osnovnoj školi imao sam razrednicu iz hrvatskoga jezika koja me oslobodila jednog dijela gradiva. Rekla mi je „Tebi to ne treba jer ćeš se ionako baviti drugim stvarima u životu.“ Tražila je samo da joj dam autogram da se jednom, kad budem poznat, može pohvaliti njime. Ja u to vrijeme pojma nisam imao što je autogram, ali pokazalo se da je učiteljica bila u pravu. Dao sam joj taj potpis i ona je bila prva osoba koja se mogla pohvaliti da ima moj autogram nakon srebra u Pekingu.

Zar Vam nije nedostajalo druženje s vršnjacima, izlasci?

Naravno da je. Najgori period su mi bili ljetni praznici. Ja, zapravo, nikad nisam ni imao ljetne praznike jer sam u to vrijeme najviše trenirao. Išao sam na samo jedan školski izlet. Propustio sam dosta toga što su moji vršnjaci doživljavali u djetinjstvu, ali sam i doživio mnoge stvari koje oni nisu. To je sastavni dio života svakoga tko se ozbiljno posveti sportu.

Odabrali ste konj s hvataljkama kao svoju spravu, no znamo da ste se natjecali i u drugim disciplinama..

Meni je na početku najdraži bio parter i prvu veliku medalju na parteru osvojio sam 2004. No puno sam padao, izvijao zglobove, boro se s povredama leđa. Konj je više tehnička disciplina i tu povrede nisu toliko česte. Osim toga, za vježbanje na parteru treba ti vrhunska dvorana, a konj mi doslovno stane u garažu. Ne treba mi puno prostora ni neki vrhunski uvjeti da odradim trening. I to je stvarno specifična sprava, vrlo izazovna i zahtjevna. Vježba se toliko brzo da nemaš vremena ni disati. I za razliku od drugih sprava, treba se vježbati svaki dan. Ako, recimo, ne vježbam tjedan dana, treba mi mjesec dana da se vratim. Jednostavno se izgubi osjećaj u rukama i ne možeš ništa. A ja na konju mogu vježbati čak i kad me noga boli. Ni ortroza na nozi poslije operacije nije me u tome spriječila.

Kako se pripremate za natjecanja? Imate li tremu prije nastupa?

Trema uvijek postoji, nje se ne možeš osloboditi. I što sam stariji, čini mi se da je sve gore. Nervoza je sastavni dio svakog natjecanja. Pogotovo kad imaš neka očekivanja od sebe. Gimnastika je sport u kojem strahovito puno ovisi o „glavi“, o tvojoj psihičkoj snazi. Zato ja cijeli život radim s psiholozima i radim psihičke pripreme za natjecanja. Jer, koliko god se pripremao, za nastup imaš trideset sekundi i samo jedan pokušaj. Nema vremena za razmišljanje i nema mjesta za ispravke.

Gimnastika izgleda jako lijepo kad se gleda na televiziji, ali sad kad Vas slušam djeluje kao prilično okrutan sport. Uložiš mjesece i mjesece u trening i na kraju se sve svede u tih trideset sekundi.

 U svakom slučaju nije ni lako ni jednostavno kako se možda čini. Treniraš četiri godine za taj trenutak od tridesetak sekundi. Dođeš na natjecanje i znaš da imaš vježbu za medalju. Onda odrađuješ trening prije natjecanja, pa kvalifikacije. Gledaš druge natjecatelje i čini ti se da su svi bolji od tebe. Dok čekaš svoj red, opet gledaš nastupe drugih, ocjene. I misliš… nema šanse da ja dobijem toliko. A što duže čekaš, nervoza raste i nemir je veći. Ponekad ti se te negativne misli uvuku u glavu i ne možeš ih se riješiti koliko god se trudio. I onda u tih svojih trideset sekundi pomakneš nogu ili ruku na krivo mjesto za milimetar i više nema medalje nego si u najboljem slučaju peti. I svjestan si da si pogriješio, ali još moraš biti dovoljno jak i odraditi vježbu do kraja sa svim tim mislima u glavi. Tako je to. Možeš odraditi tisuću vježbi, ali u presudnom trenutku dogodi se blokada i to je to. U gimnastici je, kao i kod većine individualnih sportova, najveća borba ona koju vodiš sam sa sobom.

Koliko je u tim situacijama važna uloga trenera?

Trener je također velika podrška i jako je važan, iako ne može ništa kad vježba krene. Moj trener i ja zajedno radimo već skoro trideset godina. Znači, uskoro slavimo „Zlatni pir“. On ponekad zna reći u šali da sa mnom provede više vremena nego s vlastitom ženom. Uglavnom, trener mi je kao dio obitelj, nešto poput starijega brata i njegova uloga za mene je neprocjenjiva.

Sjećate li se svojeg prvog natjecanja?

Sjećam se. I medalju imam doma, bio sam treći. To je bilo klupsko prvenstvo 1995. Tad sam imao 9 godina i sjećam se da sam stajao na postolju s tom medaljom i da mi je nekako mirisala na čokoladu. Čak sam ju pokušao i zagristi, no ispalo je da ima okus po glini koju su premazali s nečime da bi se sjajila. Skoro sam razbio zube. No, to je bila moja prva medalja i svakako jedno od natjecanja kojega se rado sjetim.

A koje biste najradije zaboravili?

OI u Londonu 2012. Otišao sam spreman i imao sam bolju i jaču vježbu od one s kojom sam osvojio srebro u Pekingu, ali sam u kvalifikacijama napravio početničku grešku i ostao bez finala. Bio sam toliko frustriran i razočaran da sam se zaključao u toalet i plakao. Ali u sportu i poraze treba prihvaćati sportski i ići dalje.

Nakon Vašeg srebra u Pekingu u Međimurju je naglo porastao interes za gimnastiku. Mislite li da ćemo u skoroj budućnosti imati nasljednika Filipa Udea?

Pa, ja se nadam. Iako, da bi se opstalo u nekom individualnom sportu, treba biti čvrst. A danas su mladi prilično „mekani“. Kad se odlučiš baviti nekim sportom, onda moraš biti spreman na rad, znoj, disciplinu i odricanje. A nisam baš siguran koliko je mladih danas na to spremno. Vremena su se promijenila, odgoj je danas dobio neku drugu dimenziju. Ja sam se znao svega i svačega naslušati od trenera kad bi se naljutio na mene, ali sam se onda još više trudio da napravim sve što od mene traži. Danas, ako malo podigneš glas na klinca, on odmah odustaje. Mladi se danas sve manje bave sportom, sve za što je potreban trud i rad postalo je opterećenje. Ipak, vjerujem da ima onih koji će nastaviti mojim putem. Mi nemamo baš uvjeta za višeboj, ali pojedinaca koji bi mogli napraviti dobre stvari na nekoj od sprava sigurno ima.

Koje su to osobine koje bi morao imati svaki pravi sportaš?

Upornost, želja, vjera u sebe, nepokolebljivost i pozitivna tvrdoglavost. Prvenstveno vjera u sebe i svoje ciljeve. Kad sam išao u Peking, dao sam dosta intervjua i novinari su se prilično nepovjerljivo smješkali kad sam izjavljivao da mi je želja donijeti medalju. Kad sam se vratio, onda je komentar bio: „Znali smo!“. Da sam pao i ostao bez medalje, isto bi bilo: „Znali smo!“ Da sam se na to previše osvrtao, ne znam bih li tu medalju uzeo. Znači, trebaš biti čvrst i ne smiješ dozvoliti da te mišljenja drugih pokolebaju i unište. Nije to baš jednostavno, ali je jedini način da postigneš svoj cilj.

Znamo da još uvijek ne razmišljate o povlačenju, no što kad jednom prestanete s natjecanjima? Kakvi su Vam planovi za budućnost?

To me svi pitaju. Hoću li se možda posvetiti treniranju. Trenutno još ne znam odgovor na to pitanje, ne znam jesam li mentalno spreman prolaziti sve to još jedanput s nekim kao trener. Imam još nekoliko godina pred sobom i želim u tom vremenu ostvariti još poneki dobar rezultat, osvojiti još neku medalju. Već sam dokazao da još uvijek mogu pobijediti neke upola mlađe od mene i dok se osjećam dobro i uživam u natjecanjima, ne razmišljam o drugim stvarima. Vjerujem da ću, kad dođe vrijeme za promjene, biti na pravom mjestu u pravo vrijeme.

                                                                                                      Ziva Petek, 6.b