Kada ste se i kako počeli baviti plivanjem?

Plivanjem  sam se počeo baviti kad sam krenuo u prvi razred osnovne škole. To je  bilo 1998. godine. A dogodilo se više – manje slično kao i kod druge djece kad krenu u školu. Velika većina djece upravo tada počne s nekim dodatnim aktivnostima pa sam krenuo i ja, Brat je krenuo na nekakav sport pa sam ja onda krenuo na plivanje. Dobra stvar je bila što je bazen bio u sklopu moje osnovne škole pa se i to nekako poklopilo.

Je li plivanje odmah bilo prvi izbor ili ste razmišljali i o nekim drugim sportovima?.

U to doba nije bilo baš previše opcija za osobe s invaliditetom, odnosno postojale jesu, ali nisu bile toliko dostupne ni toliko javne, a bazen je bio tu… Za bazen ti stvarno nije bitno imaš li ili nemaš ruku ili nogu. Voda je zahvalan medij i realno svatko može biti u vodi, odnosno na vodi. Plivanje je upravo zbog okolnosti bio najjednostavniji sport za mene i najlogičniji izbor.

Znači, danas su mogućnosti odabira različitih sportova za osobe s invaliditetom dostupnije nego prije?

Pa, može se reći da je tako. Danas imamo Hrvatski paraolimpijski odbor. Ako danas u tražilicu upišete „sportovi za osobe s invaliditetom“, vidjet ćete da postoji jako puno klubova u koje se osobe s invaliditetom mogu uključiti… U vrijeme kad sam ja počinjao, do tih informacija nije se moglo tako lako doći. Sve je to postojalo, ali nije bilo tako javno dostupno i ako nisi poznavao pravu osobu malo si teže dolazio do informacija.

S obzirom da ste rođeni s invaliditetom i morali ste se suočiti s tim od najranijeg djetinjstva, kako ste se kao dijete nosili s tim?  Kakav je bio odnos Vaših učitelja i vršnjaka prema Vama?

Mogu ti reći da s tim stvarno nikad nije bilo problema. Normalno sam sudjelovao u svim aktivnostima.. Učitelji nikad nisu rekli da ne mogu nekamo ići. Kad smo išli u školu u prirodi, recimo tu u Zagrebu na Sljeme, nisam sam mogao uči u protezu, ali učitelji su bez problema pomagali. Što se tiče vršnjaka, mislim da sam neko vrijeme čak imao i nadimak „Terminator“, Danas me djeca s kojima radim na bazenu zovu „trener robot“. Mnogi ljudi i danas će pomisliti da je invaliditet nešto s čim je teško živjeti, no ja ne bih rekao da je tako. Naprosto trebaš to prihvatiti kao činjenicu da si poseban i s tim živjeti Tu nema rasprave. Ako si dozvoliš da ti  to stvara probleme, onda ostani doma, zatvori se i piši zadaću. Ali onda si sam od toga napravio bauk. Meni su roditelji odmalena objasnili da jesam poseban i drugačiji i pomogli su mi da prihvatim sebe na najbolji mogući način.

Zajedno sa svojom suprugom dosta aktivno radili na tome da se djeci što više približi život osoba s invaliditetom. Je li napokon došlo vrijeme da se društvo oslobodi određenih tabua i prihvati činjenicu da su osobe s invaliditetom sasvim obični ljudi kao i svi drugi?

Mi smo se kao sportaši i članovi Odbora dosta bavili time i takvim ću se stvarima uvijek rado odazvati.. Mene je uvijek ljutilo kad bih, na primjer, hodao na bazenu sam, sa štakama bez noge. Dijete me pogleda, a roditelj odmah reagira: “Ne gledaj, ne okreći se!“ Eto, to nije dobar pristup. Treba pustiti dijete da pogleda, ako ga zanima. I da priđe ako želi i da pita što ga zanima. Djeca su prirodno znatiželjna i zainteresirana, a meni nikad nije problem razgovarati i odgovoriti na sva pitanja koja imaju. Moja djeca na bazenu znaju doći i pipati protezu. I zašto ju ne bi opipali i vidjeli izbliza? Tako će najbrže shvatiti da to nije ništa posebno. Samo naprava koja mi olakšava život. I Kineski zid je čudo, ali izbliza je samo zid kao i svaki drugi. Hoću reći, ono što je na prvi pogled neobično ili drugačije treba samo učiniti pristupačnim pa više nitko od toga neće raditi čudo.   Stvari se mijenjaju, ali mislim da još nismo u potpunosti spremni. I nije toliko problem u djeci. Treba educirati roditelje jer djeca uče od njih.

S koliko ste godina krenuli na prva natjecanja?

 Prvo natjecanje za invalide na kojem sam sudjelovao  bilo je  2002., ali sam prije toga nastupio i na natjecanju za “zdrave“. Mislim, glupo mi je sad reći da sam nezdrav. Neki to vole nazivati zdravljem, no ja to nazivam „redovnom populacijom“ jer se smatram zdravim, Rado se sjetim svog prvog državnog juniorskog prvenstva. Za jednog juniora s ne baš prevelikim iskustvom, u svojoj sam kategoriji ostvario dosta dobre rezultate. Nisam se iskreno nadao, ali stvarno me bilo razveselilo. I vjerujem da su ti rezultati povezani upravo s tim što sam puno trenirao s „redovnom populacijom“. A realno, kad si dijete, željan si dokazivanja i upravo zbog toga što si svjestan da imaš određena ograničenja daš sve od sebe da probaš stići one koji ih nemaju. Mislim da su me upravo ti početci, natjecanja s djecom koja spadaju u tu „redovnu populaciju“ očvrsnula i oblikovala i pripremila za onaj dio kad sam se uključio u parasport.

Plivanje je individualni sport, ali Vi kažete da nema kvalitetnih rezultata bez dobrog tima. Tko onda čini tim koji je važan za jednog plivača kako bi se postigli vrhunski rezultati?

Prvenstveno tu mislim na trenere i fizioterapeute. Ja sam u jednom periodu imao čak tri trenera, u prosjeku sam imao dva. Znaš, tijelo ne zna za praznike i blagdane.  Mi smo nekad često trenirali i na Božić. I na Badnjak znali napraviti trening. Na Staru godinu se uvijek radio trening. Znači, trebaju ti treneri koji su spremni raditi i u tri ujutro.  Ja sam imao fizioterapeute koji su također bili uvijek tu za mene. Na primjer, u osam navečer završava trening, ja njih nazovem i kažem da me boli i oni dođu Onda su tu uz trenera i ljudi za mentalni trening… To su sve ljudi koje, da nazoveš u bilo koje doba dana, oni će ti pružiti podršku. Eto, na tu ekipu mislim. 

Bili ste sudionikom četiriju paraolimpijskih igara:  u Pekingu, Rio de Janeiru, Londonu i Tokiju. Što je uopće toliko posebno kod tih olimpijada i zašto su te medalje posebnije od nekih medalja na drugim svjetskim natjecanjima?

Pa, stvar je, zapravo, vrlo jednostavna. Olimpijske igre same su po sebi nešto spektakularno. Događaju se svake četvrte godine i ne može svatko do njih doći. Bira se tko ide na Olimpijske igre i već ako si među odabranima, to je veliki razlog za ponos. Ako pitaš bilo kojeg sportaša on će ti reći da sva druga natjecanja na kojima sudjeluje služe da bi postigao normu za olimpijadu. Znači, ti četiri godine treniraš, ideš na druga natjecanja, dižeš formu ne bi li došao do toga da te onamo pozovu.. A što se tiče paraolimpijskih igara, tu je stvar još malo drugačija. Mi smo za svake paraolimpijske igre dobivali točno određeni broj mjesta za svaki sport. Odnosno, svaka država dobila je određeni broj mjesta. I onda, ako si upao u to odabrano društvo, to je doista poseban osjećaj. Jednostavno, što je veći izazov, to si ponosniji ako i kada uspiješ.

Mnogi sportaši imaju neke svoje posebne rituale prije velikih i važnih natjecanja. A Vi?

Aha, misliš, nosim li iste čarape, tenisce ili gaće prije natjecanja? Ne, nemam takav neki ritual, nisam to nikada radio, ali uvijek sam imao neku svoju rutinu uoči natjecanja koje sam se volio držati. Uvijek bih bio na bazenu dva – tri sata prije natjecanja kako bih se rasplivao i odradio zagrijavanje. Nikad nisam dolazio u zadnji čas. I, da, Jedan ritual sam ipak imao.  Ne znam koliko je to pomagalo, ali prije trke bih uvijek doručkovao kruh s pekmezom.

Imate li možda nekog idola, nekoga koga smatrate svojim sportskim uzorom?

Znaš, što, možda će te iznenaditi, ali nemam. Nisam ni imao jer mi je cilj uvijek bio postati netko, a ne  biti kao netko. Jer taj netko već postoji i gradi svoj put, a ja sam gradio svoj vlastiti put, na svoj način.

Nedavno ste izjavili da su Vam Paraolimpijske igre  u Tokiju 2021. bila posljednje. Znači li to da za Vas više nema natjecanja?

Pa, da. Mislim da je bilo dosta. Povremeno volim nastupiti na nekom natjecanju. Nastupio sam na državnom natjecanju u Splitu i to mi je OK da ostanem u formi,  da sam na sebi malo poradim jer ne želim u potpunosti zanemariti taj dio. Ali, da, što se tiče nekih ozbiljnijih angažmana, mogu reći da sam „objesio peraje na klin“.

Postoji li onda mogućnost da Vas vidimo na nekim od olimpijskih igara kao trenera?

Zašto ne, Ja sam trener u plivačkom klubu „Dubrava“. Treniram mlađe dobne skupine i  s djecom je gušt raditi.  Zabavno je. Nije da imamo neke velike planove, programe, procese treniranja jer oni su još u nekoj početnoj fazi. Njima je treniranje još uvijek igra i to je super. Lijepo im je na bazenu, super je meni s njima.  Ja znam da oni uživaju sa mnom onoliko koliko ja užim raditi s njima i za sada je to sasvim dovoljno. No, nikad se ne zna.

Radite li i s djecom s invaliditetom?

Nažalost ne, zato što trenutno u našoj klubu nema djece s invaliditetom, no ako se netko pojavi, vrlo rado ću prihvatiti izazov.

Što je veći izazov, trenirati s djecom ili natjecati se i pripremati se za natjecanja kao individualac?

Svako je izazov za sebe.  Znaš kako to ide. Ono, kad ideš u vrtić jedva čekaš krenuti u školu. Kad kreneš u srednju školu, onda misliš da je osnovna škola bila uživancija… I meni je bilo lijepo natjecati se, ali ne uživam ništa manje sada u treniranju s djecom. Čak mislim da je trenirati drugoga zahtjevnije i odgovornije. Sad kad razmišljam o svojoj karijeri često pomislim kolike je stvari trener odradio za mene dok bih ja samo došao i odradio trening.. Da, mislim da je rad s djecom jedna drugačija odgovornost od priprema za natjecanje i natjecanja samog, ali jedno i drugo podjednako je izazovno.

Kad smo dogovarali ovaj razgovor rekli ste da imate obaveze ujutro, pa onda popodne, a i navečer. Dan vam je, čini se, i sada u potpunosti ispunjen.  Ima li Kristijan Vincetić slobodnog vremena?

Ima. Ima. Dok sam još aktivno trenirao, vremena je bilo manje jer se, na primjer, nakon treninga obavezno moralo i malo odspavati. Imali smo taj neki ritam kojega smo se morali pridržavati. Sad kad tog dijela više nema, imam prostora za neke druge stvari koje me opuštaju i u kojima također uživam. U slobodno vrijeme uvijek nešto popravljam, volim rad s rukama. Ne kuham baš, nisu mi ni odlasci u šoping neki gušt, ali volim obavljati neke sitne popravke po kući, otići van, raditi nešto u dvorištu, pokositi travu….

A knjige? Volite li čitati?

Joj, iskreno, nisam baš za čitanje… Uvijek sam bio više vizualan tip. S lektirama sam u školi uvijek vodio borbu i baš sam se morao siliti da pročitam neke knjige. Jedina knjiga koju sa mu to vrijeme s guštom pročitao su „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“. Pogledati neki film, neku dobru komediju, to uvijek može. Volim pratiti seriju „Lude sedamdesete“, sad su upravo napravili i nekakav nastavak. Nije da uopće ne čitam, ali kad čitam to je uglavnom nekakva stručna literatura.

Za Kristijana Vincetića, kažu, ne postoje neostvareni ciljevi. Ono što zacrtate, to i ostvarite. Što vas pokreće?

Kod nas sportaša uvijek postoji ta neka želja za perfekcionizmom. Za dokazivanjem i za rušenjem granica. Ja sam do prije četiri godine bio čak i onaj negativni perfekcionist. Sve je moralo biti savršeno. Perfekcionizam je i sada ostao, ali, rekao bih onaj pozitivni. Uvijek sam sto posto u svemu, ali sam zadovoljan i ako je ostvareno devedeset posto. Treba težiti savršenstvu, no treba si znati postaviti i granice. Ako želiš uspjeti, onda je uredu od sebe očekivati puno, ali ne previše jer to te može odvući u neželjenom smjeru. Ako se želje i očekivanja dobro izbalansiraju, onda rezultat ne izostaje.

Koje biste ciljeve željeli ostvariti u skoroj budućnosti?

Svoju sam sportsku karijeru ostvario, fakultet sam završio, radim posao koji volim, oženio sam se. Još mi ostaje ostvariti se i kao roditelj. A što se sporta tiče, nisam više u fazi da stvaram neke velike snove i ciljeve. Čovjek, naravno, uvijek mora imati neki cilj, to ga vuče naprijed, no sport je, baš kao i život u cjelini, nepredvidiv. Ne znam što mi budućnost nosi, no ima još puno prostora za lijepe i zanimljive stvari i ja im se veselim.

                                                                                                Dunja Kutnjak, 8.b